Ne postoji film koji može to dočarati. Nikakav, dokumentarni, nikakva knjiga, roman, svjedočenje. Interview. Iako smo sve to dobili. Godinama nakon tragedije koja će se dogoditi u Andama 1972. godine. Tragedija kakva se nije dogodila prije, ali ni poslije. Tragedija koja je one koji su preživjeli dovela do ruba.

Ma kakvog ruba, oni su u jednom trenutku morali ići preko, jer čovjek kada je dođe do zida postaje zvijer. Oni su to u jednom trenutku postali, u bukvalnom smislu riječi. Samo kako bi preživjeli. 72 dana nakon što se njihov avion srušio u Andama. Gdje je nastala legenda o jednog ragbi ekipi, njihovim prijateljima koji jesu ali i onima koji nsu ostali živi.

Loš avion, opušteni piloti

Fairchild Hiller FH-227D je avion američke proizvodnje, u to vrijeme jedan koji je bio u vlasništvu urugvajskog ratnog zrakoplovstva je dočekao svoje putnike na letu 571 iz Montevidea, 12. listopada. Avion je mogao primiti 50 putnika.

Ragbi ekipa amaterskog Old Christians kluba kojeg su osnovali polaznici privatne katoličke škole Stella Maris. Ragbi je kao sport bio obavezan kako bi se mladi momci iz te škole na jedan način "čeličili".

Produženi vikend su trebali iskoristiti za odlazak u Čile. Odigravanje jedne utakmice, protiv Old Boys Cluba, malo zezanja, odmor i povratak kući. Vrijeme već tada nije bilo idealno. Avion je sletio u Mendozu, kako bi čekao bolje uvjete. Međutim, radilo se o vojnom avionu jedne države koji se nije mogao zadržati na tlu druge duže od 24 sata.

Video: Nesreća u Andama

Negdje oko 14 sati motori su se ponovo upalili, datum nije bio idealan, 13. Fernando "Nando" Parrado jedan od preživjelih je jednom prilikom rekao:

"Danas se nikada ne bih približio tom avionu. Slabi motori, pun putnika koji leti iznad najviših planina u Južnoj Americi. Ne nema šanse".

Ali tog dana je bio u avionu. Piloti su znali da može biti teško. Jer ovakav avio nije mogao ići iznad 6.858 metara, najveći vrh Aconcagua iznosi 6.960 metara. Piloti su tražili neku idealnu putanju. Nešto u oblaku slova U, kako bi izbjegli te najveće vrhove. Let je trebao trajat 90 minuta.

Iako uvjeti nisu bili idealni, u kabini su očito bilo malo opušteni. Nakon nekih 15-ak minuta odjavili su se kontroli leta. Već tada piloti prave grešku. Bili su uvjereni kako se prošli najgore, kako su već u Čileu, ali nisu bili iako su tražili od kontrole leta u Čileu dozvolu za spuštanje. Ustvari, oni su bili nekih 60, 70 kilometara od Čilea, još uvijek na sjevernoj strani Anda

Video: Nesreća u Andama

Dakle u Argentini. Počeli su se spuštati, a onda su shvatili grešku. Da su Ande još uvijek tu. Pokušali su podići avion, bilo je kasno. Udarili su u rub planine, avion se prepolovio, ostao bez krila. Drugi dio je nastavio juriti 700-800 metara prije nego što će se zabiti u glečer Valle de las Lagrimas. Na visini 3.500 metara. Nekih 1.5 kilometar od granice Čilea.

"Mrtav sam. Mrtav sam. Ovo je smrt. Toliko je crno da je ovo smrt. Prolazili su sati, možda dani. Osjetim da sam. Ako sam mrtav, ne mogu biti žedan. Otvorio sam oči. Ugledao sam lica mojih prijatelja. Oni su mislili da sam mrtav", govorio je puno godina kasnije Parrado. Roberto Canessa student medicine, imao je 19 godina, objasnio je Parradu što se dogodilo.

Rekli su mi:

"Nando, tvoja majka je mrtva. Panchito je mrtav. On je bio moj prijatelj, moj brat. Dopuzao sam do mjesta gdje je bila moja sestra i zagrlio je na podu. Nije mogla da se pomjeri. Nije mogla govoriti. Mogla je samo da pomjeri oči. U sudaru je izgubila cipele, a stopala su joj bila ljubičasta. To su slike koje imam. Ostao sam s njom. Ustima sam topio snijeg i davao joj vode jer nismo imali ništa. Napustio ju je sljedećeg jutra.

Neki su još uvijek živi

Nakon pada aviona poginuli su Julio César Ferradas (pilot), Dr. Francisco Nicola psiholog ekipe, njegova žena Esther, Fernandova majka i Fernándo Vázquez. Prvu noć nisu preživjeli Francisco "Panchito" Abal, Felipe Maquirriain, Julio Martínez-Lamas, kopilot Dante Héctor Lagurara i Graziela Augusto Gumila de Mariani jedna od putnica.

"Prvi put kad sam pogledao oko sebe, kada sam vidio gdje se nalazimo, znao sam da nas neće naći. Ovo će biti užasno. Kako ćemo izaći odavde. Olupine aviona u snijegu, negdje u Andama. Potraga je nakon 11 dana bila obustavljena. Snijeg, planine sa svake strane, leševi u blizini. I broj mrtvih koji rate iz dana u dan. Živi se nisu željeli predati. Roberto Canessa i Gustavo Zerbino su kao studenti medicine imali najviše posla.

Video: Nesreća u Andama

Nažalost, nisu uspjeli spasiti Nandovu sestru. Deveti dan nakon nesreće ona je umrla na rukama svog brata. Od olupine aviona su napravili neki zid, od platna sa sjedišta neke rukavice, na početku su imali malo čokolade, orašastih plodova, slatkiša, krekera, voća, tegli džema, tri boce vina i malo pića. Jedna čokoladica se jela tri dana. Noći su bile brutalne, temperatura se znala spustiti do -30 stupnjeva, grijali su koliko su mogli jedni uz druge. Žeđ je bila ogromna.

"Na toj visini dehidrirate pet puta brže nego na nivou mora. A vode nema, pa moraš jesti snijeg, leden, hladan, onda uništite grlo, usne".

Dani prolaze, potraga je uskoro obustavljena

Dani su prolazili, borba za preživljavanje je trajala. Ali rub je bio sve bliže, hrane sve manje. Preživjeli su gubili na kilaži. Znali su kako se mogu spasiti, ali bilo je suludo i razmišljati o tome. Tijela mrtvih prijatelja su imala u sebi potrebne proteine i masti. Preživjelima toliko potrebne.

"To je bio jedini izvor proteina i masti koji smo imali. Bilo je odvratno. Osjećao sam se poniženo. Dostojanstvo mi je bilo na podu. Morao sam zgrabiti komad mesa svojeg prijatelja i pojesti ga da bi preživio. Kroz oči našeg civiliziranog društva, to je bila jeziva i odvratna odluka. Nikada neću zaboraviti taj prvi rez devet dana nakon pada" govorio je Canessa.

Lavina ih je dotukla

Dvanaest poslije, nova tragedija. Lavina. Koja je pokrila olupinu aviona. Četiri dana su preživjeli bili pod snijegom. Osam mrtvih je ostalo pod snijegom. Među njima i kapetan ekipe Marcelo Pérez. Parrado i Cannesa su nakon svega odlučili da krenu probijati prema Čileu. Čekali su bolje vrijeme, pripremali se. Sa njima je krenuo i Antonio Vizintín.

Stručnjaci kažu da se na tako visokim planinama ne bi trebalo penjati više od 300 metara dnevno. Oni su forsirali koliko su mogli. Antonio se ipak vratio, nije mogao. Pilot je sa samrti Canessu i Parradu dao pogrešne informacije, tek kada su se krenuli probijati, kada su se popeli na jedan od vrhova, vidjeli su da je Čile ipak na drugoj strani. Dan za danom, borili su se.

Za sebe, za ljude koji su ostali u olupini. Vjerovali, iako su šanse bile male, nikakve. Surov krajolik je počeo da smekšava. Našli su rijeku koju su pratili. Održavali su ih znaci ljudskog života. Nakon deset dana su se probili do jednog sela. Dvojica su bila spašena, trebalo je izvući i ostale. Helikopterom su krenuli po svoje preživjele prijatelje.

"Znam kada se helikopter spustio troje mojih prijatelja su me preskočili kao psi, ljubeći me i vičući. Bila je to vrlo nadrealna i emotivna scena. Bila je to njihova prva iskra ponovnog života", prisjetio se Parrado.

Otprilike pola sata kasnije, helikopter je sletio u bolnicu u San Fernandu u Čileu. Medicinsko osoblje požurilo je prema Parradu s kolicima.

"Udaljenost od helikoptera do ulaza u bolnicu bila je oko 50 metara. A ja sam rekao: 'Ne. Stani. Cijele Ande sam prešao pješice. Ne idem u ovu bolnicu na kolicima."

Sedamdeset i dva dana nakon pada aviona spašeno je i posljednjih osam preživjelih. Dan ranije šest. Ukupno njih 16. Od tada do danas o toj tragediji je napisano 26 knjiga, devet dokumentarnih i četiri igrana filma. Neki od preživjelih godinama nisu mogli pričati o onome što su prošli, što su proživjeli

Video: Nesreća u Andama

Kasnije su došli filmovi, dokumentarci, napisane knjige. Koje su približile priču o paklu u Andama 72 dana. O preživjelima kojima nija nije bilo lako. Trebalo je pogledati u lica prijatelja, rodbine mrtvih. Ne oni nisu bili kanibali, oni su bili samo ljudi koji traže način da prežive, zadnju slamku za koju se mogli ili morali uhvatiti.